O metodama nastave stranih jezika

U nastavi stranih jezika danas se primjenjuje niz metoda. Neke od njih su tradicionalne, razvijene prije više od jednog stoljeća, dok druge još uvijek imaju status eksperimentalnih. U ovom tekstu ćemo se upoznati sa najčešće korištenim pristupima u nastavi jezika, kao i njihovim prednostima i manama.

---

Jedna od najstarijih je gramatičko-prijevodna metoda. Kao što samo ime govori, ova se metoda temelji na učenju riječi i gramatičkih pravila, da bi se znanje jezika demonstriralo prije svega u sposobnosti prevođenja. Danas se ova metoda smatra zastarjelom, sem u nastavi klasičnih jezika gdje nažalost i dalje dominira. Razlog je tomu što nastava latinskog i starogrčkog obično za cilj i nema aktivno komuniciranje, već je svedena na prevođenje sa ovih “mrtvih” jezika. Nastavnici će to nerado priznati, ali ova metoda je i dalje, iz različitih razloga, zapravo vrlo prisutna i u školskoj nastavi suvremenih stranih jezika. Prednost ove metode je u sustavnom izučavanju i upoznavanju jezične strukture. Mana joj je prije svega u tomu što učenike ne osposobljava za dvosmjernu komunikaciju: znanje u najboljem slučaju ostaje pasivno.

Direktna metoda također je jedna od starijih. Iako potiče s kraja 19. stoljeća, razvijena je u okviru reformske pedagogije i uključuje brojne inovacije u odnosu na gramatičko-prijevodnu metodu. Riječ “direktna” odnosi se na shvaćanje da je poanta učenja stranog jezika u neposrednoj komunikaciji s drugim govornicima, a ne u pukoj sposobnosti prevođenja tekstualnog materijala s jednog jezika na drugi. Pored toga, zagovornici direktne metode tvrde da je strani jezik najbolje učiti bez ikakvog upliva materinskog jezika. Od samog početka nastave koristi se isključivo strani jezik, kako bi se razvio osjećaj za taj jezik i sposobnost razmišljanja na njemu, bez neprestanog prevođenja na materinski. Učenike se potiče da samostalno dođu do zaključaka o gramatičkoj strukturi jezika koji uče, što ovu metodu čini deduktivnom. Najveće zamjerke odnose se na zapostavljanje jezičnih kompetencija koje se odnose na vještine čitanja i pisanja.

Tokom 20. stoljeća, jedna od metoda koje su neko vrijeme bile iznimno popularne je i audio-lingvalna metoda. S pojavom gramofonskih ploča i radija, pojavili su se i brojni audio-tečajevi. Kasnije su bolje opremljene škole i nastavni centri imali svoje  jezične laboratorije u kojima bi učenici bili izloženi audio sadržajima i različitim vježbama. Unatoč izvjesnoj sličnosti sa direktnom metodom, audio-lingvalna se teorijski oslanja na biheviorističku teoriju u psihologiji. To za posljedicu ima prenaglašavanje važnosti ponavljanja i drilanja: učenici jednostavno ponavljaju jezik koji čuju, a težište je na usvajanju gramatičkih struktura, ne na širenju vokabulara. Istraživanja su pokazala da ovakav pristup daje brze rezultate, ali samo na početnim nivoima učenja. Poput direktne metode, i u audio-lingvalnoj vještine čitanja i pisanja imaju tek sporednu ulogu.

Danas je najzastupljenija komunikativna metoda. U ovom pristupu inzistira se na važnosti interakcije, kako između učenika i nastavnika, tako i između samih učenika, a naglasak je na komuniciranju osobnih iskustava i događaja iz svakodnevice. Nastavnik gubi središnju ulogu koju je imao u ranijim metodama i postaje tek neka vrsta medijatora. Umjesto udžbenika i suhoparnih gramatičkih vježbi, u učionici se odvijaju mahom grupne aktivnosti, kao što su razgovori (strukturirani i nestrukturirani), intervjui, igranje uloga (role playing) i slično. Iako suvremene škole stranih jezika uglavnom tvrde kako primjenjuju upravo ovaj pristup, realno se u praksi najčešće radi o kombiniranim metodama u kojima je, striktno uzev, komunikativna tek jedan od elemenata.

Pored ovih, postoji i niz novijih, alternativnih metoda koje za sada nisu stekle širu primjenu u nastavi, a zaslužuju više pažnje. Jedna od njih je Tihi put (The Silent Way) koju je osmislio matematičar Caleb Gattegno 1960-ih godina. Ova metoda nastala je u okviru pedagoškog pravca pod nazivom učenje otkrivanjem, u kome se naglašava aktivna uloga samog učenika koji kroz seriju pokušaja i pogrešaka na kraju sam treba stići do spoznaje. Naziv je dobila po specifičnoj i neobičnoj ulozi koju igra tišina kao metodičko sredstvo. Kao i kod komunikativne metode, uloga nastavnika nije u tome da ex cathedra predaje znanje, već da pomaže i posreduje u aktivnom procesu otkrivanja. U središtu nastavnog procesa je sam učenik, što ujedno predstavlja opće mjesto u skoro svim suvremenim, alternativnim pristupima—makar deklarativno.

Bez obzira na metodu, tečajevi koji obećavaju brzo učenje stranog jezika samo kroz konverzaciju, bez ikakve gramatike, bez dobro osmišljene domaće zadaće i uz minimalan napor—tokom i van nastave—mogu djelovati primamljivo i zabavno, ali radi se o nerealnim obećanjima koja podilaze onome što ljudi vole čuti. Još nije izmišljena metoda kojom bi se bez truda, pažnje i strpljenja moglo ovladati bilo kojim znanjem te tako ni znanjem stranog jezika.